U Svetom knjigama se poniznost veliča i preporučuje, a kako je to neka vrsta stvoriteljeve upute ljudima, slično kao što i uređaji imaju uputstva za uporabu od proizvođača, znamo da možemo učinkovito funkcionirati tek kad djelujemo prema uputama našeg stvoritelja, a one uključuju i poniznost. Bez poniznosti nema nam života u blagostanju. Kao što neki uređaj ne može ispuniti svoju svrhu i funkcionirati kako treba ako ne čini “poslušno” točno ono što mu je proizvođač namijenio, tako ni mi ne možemo ostvariti sve svoje potencijale ako ne slušamo ponizno upute kako stvoritelja tako i onih koje nam je stvoritelj dao da nam pomognu na našem životnom putu. Čak i naši najveći kritičari i “neprijatelji” u našim očima poslani su nam kako bismo preko njih ojačali neku vrlinu, pa umjesto da se spuštamo na njihov nivo i uzvraćamo istom mjerom, trebamo ponizno prihvatiti pouku stvoritelja i iskoristiti priliku da ojačamo neku od svojih vrlina kao što su praštanje, suosjećanje, tolerancija, bezuvjetna ljubav i slično.
Poniznost je “kad te netko udari po jednom obrazu, ponudi mu i drugi”. To ne znači da trebamo dopustiti da nas drugi tuku, iskorištavaju, ugnjetavaju i slično, kako to mnogi krivo, doslovno interpretiraju, već da budemo drugačiji od onih koji nas vrijeđaju, da učinimo suprotno od onoga što takvi od nas očekuju te ih tako izbacimo iz takta i posramimo kako bi prestali. Ovdje je važno znati razlučiti razliku između poniznosti i poniženosti . “Okrenuti i drugi obraz” nikako ne znači dati se ponižavati, već posve suprotno – biti dovoljno jak i stoički podnijeti udarac i pokazati negativcima da njihovi “udarci” ne postižu ništa, da ih se ne bojimo, da smo bolji od njih jer ne činimo isto što i oni. Poniznost je istinska svijest o samom sebi, tako da je ponizna osoba u stanju bez problema podnijeti i poniženje i prezir, jer zna točno tko je i što je, svoju vrijednost pa je tuđa mišljenja ne mogu “poljuljati”.
Ponizna osoba je objektivna, vidi i sebe i druge u svojoj izvornosti, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi. Promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto, jer joj tu i nije mjesto. Ponizne su osobe svjesne povezanosti svih stvorenja, jer imamo istog stvoritelja, pa se sukladno tome i odnose prema drugima, poznatima i nepoznatima, kao svojoj braći i sestrama. Ponizna osoba stvara ozračje mira i ljubavi oko sebe jer cijeni vrijednosti drugih i pokazuje poštovanje prema njima. Takva osoba ne hvali sebe nego druge. Osjećaj svoje vrijednosti temelji na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s drugim ljudima i s višom silom, a ne na tome koliko je bolja od drugih ili koliko više ima od drugih. Ponizan čovjek zna da je grešnik i da pred Bogom nitko ne može sakriti svoje mane i slabosti, stoga se obraća Bogu ponizno, moleći za milost i pomoć. Nasuprot tome, ohol čovjek sklon je precjenjivanju vlastitih zasluga i hvalisanju, tražeći izdašnu nagradu za svoja dobra djela, pri čemu ne priznaje svoja nedjela. Razlika između ova dva stava prikazana je i u Isusovoj prispodobi o farizeju i cariniku:
“Dva čovjeka uđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” (Lk 18, 10-14)
Izvor Svijesti 