Što je zapravo uljudnost i zašto je to svjestan odabir?
Uljudnost se često veže uz izvanjski bonton, norme ponašanja koje ne moraju nužno odražavati naše unutarnje namjere. Zato se katkad doživljava kao sinonim za licemjerje, kao kada smo ljubazni samo zato što se to od nas očekuje ili kada od toga imamo neku korist. No, uljudnost u svojoj biti nije puka forma, već odraz našeg nutarnjeg tona za koji je potrebno pažljivo “ugađati žice”, a to je pitanje svjesnog odabira, a ne društvene maske.
Riječ uljudnost povezana je s glagolom uljuditi se, što upućuje na proces usklađivanja s onim što je ljudsko. Sama činjenica da je potrebno usklađivanje znači da smo rođenjem ljudi tek u biološkom smislu, ali ne i u potpunom smislu riječi. Otuda i pitanje: što je to što nas uistinu čini ljudima?
U nama postoje nagoni i strasti, sile koje snažno oblikuju naš život. No, one nas ne određuju kao ljude – to dijelimo sa životinjskim svijetom. Čovjekova je posebnost u sposobnosti mišljenja, u težnji da postavlja pitanja, da traga za smislom i teži onome što je vječno i nepromjenjivo, a ne u pukom preživljavanju ili zadovoljavanju želja. Platon govori o četiri temeljne vrijednosti: istini, dobroti, ljepoti i pravednosti. Naša sposobnost da ih prepoznajemo i izražavamo određuje naše mjesto i našu ulogu u prirodi.
U nama je usađena sjemenka ljudskosti, sjemenka tih Platonovih arhetipova. To je naš najdublji identitet, ono što nas uistinu određuje. Svaki čovjek prirodno teži dobru i ljepoti, uznemiruje ga kad se istina izvrće ili kad se postupa nepravedno. No, naše neznanje i ograničena percepcija često nas sprječavaju da ih sagledamo u punini. Vidimo tek djelić stvarnosti pa se borimo za “svoju” istinu, “svoja” prava, “svoje” poimanje dobra i ljepote. Rast počinje onda kada otkrijemo da postoji istina šira od moje, pravda dublja od moje, ljepota i dobrota koje nadilaze moju korist. Kada se takva unutarnja težnja pretoči u praksu, rađa uljudnost.
Tada smo uljudni jer poštujemo i tuđe viđenje istih vrijednosti, ma koliko se razlikovalo od našega. Uljudni smo jer prvenstveno vidimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli. Uljudni smo prema svim bićima, prirodi i stvarima jer u njima prepoznajemo ili barem naslućujemo život – onaj isti koji nas nadilazi i spaja, puno veći od svih naših trenutnih doživljaja stvarnosti.
Na Istoku se kaže da je život škola u kojoj se učimo biti ljudi. U toj su školi naše boli i radosti, uspjesi i neuspjesi, smijeh i suze – lekcije iz ljudskosti. Učenje podrazumijeva pogreške, ali i njihovo ispravljanje. Ako nam je ponekad teško pogledati se u ogledalo, to je dokaz da u nama postoji sjeme koje traži da ga njegujemo. Možemo dugo opravdavati svoje slabosti i prebacivati krivnju na druge, ali kada jednom odlučimo učiti, postaje jasno da uzrok naše “raštimanosti” nisu drugi. Svatko je odgovoran za melodiju koju širi oko sebe. Svatko treba ugađati vlastite misli, osjećaje i želje. U njima je mogućnost stvaranja harmonije ili kakofonije.
U dokumentarnom filmu Human ljudi diljem svijeta govore o ljubavi, slobodi, sreći i patnji. Posebno se ističe priča mladića koji je, odrastajući u nasilju, ponio sa sobom izopačenu sliku ljubavi. Nakon što je izgubio najbliže, u zatvoru ga posjećuje žena kojoj je ubio kćer i unuku. Svojim oprostom darovala mu je nevjerojatnu lekciju o bezuvjetnoj ljubavi. To je čin oprosta koji pokazuje da ljudskost doseže svoje vrhunce upravo onda kada nadilazi samu sebe. A to je uvijek svjestan odabir.
Naša težnja prema istini, dobroti, ljepoti i pravednosti najsnažnije se izražava kroz ljubav. Ljubav je most koji te vrijednosti pretvara u stvarnost. Ona ne znači odsutnost sebičnih nagona, već snagu da ih nadvladamo zbog drugoga. Uljudnost bez unutarnjeg ispunjenja nije istinska uljudnost. Kada za nekoga kažemo da je “postupio kao čovjek”, tada prepoznajemo da je kroz njega zasjalo nešto od temeljnih ljudskih vrijednosti o kojima govori Platon, unatoč svim slojevima ponosa, straha i slabosti. Takav čovjek uspio je “ugoditi svoje žice” i tako pronaći jedini način da doista bude živ u ljudskom smislu.
Koliko god nam se to nekad činilo teškim i dalekim, čovjek posjeduje sposobnost da sanja i raste prema onome što može postati. Naše svakodnevne male odluke nude bezbroj prilika da uskladimo vanjski izraz s unutarnjom biti.
Svatko od nas želi ostaviti trag – u poslu, karijeri, obitelji, u djelima. Ali što je ono što svijetu uistinu treba? Nebitno je što i koliko posjedujemo, kakav nam je društveni status. Naš najveći poziv nije da budemo bogati, moćni ili slavni, nego da budemo ljudi. To je jedini trag vrijedan ostavljanja – i naše predanosti. Ono što samo čovjek može ostaviti jest ljudski trag, potvrdu da smo živjeli kao ljudi. To je naše najvrjednije nasljeđe.
Danas, dok raste strah od umjetne inteligencije i robotizacije, prava opasnost ne leži u strojevima, nego u našem vlastitom nesvjesnom djelovanju koje nas pretvara u robote, u zaboravu da uvijek imamo mogućnost izabrati način na koji dodirujemo svijet. Svaki trenutak pruža priliku za ljepšu misao, topliju riječ, plemenitiji čin.
Ne trebamo čekati druge da učine prvi korak, ni reforme ni velike promjene sustava – promjena uvijek počinje u nama. Priroda nam je sve dala, a naša je zadaća da te darove pretočimo u život. Jer, uljudnost rađa uljudnost, a možda netko upravo sada čeka samo jedan primjer – naš.
Autor: Doris Toić
Izvor Svijesti 