Zemlji izlazećeg sunca Magda je uistinu pronašla jedan sasvim drugi svijet. Od samog početka, sve je izgledalo nestvarno, kao da je na drugoj planeti. Već pri samom slijetanju u taj svijet, gledajući Osaku iz ptičje perspektive kroz prozor avionr, iznenadilo ju je što ne vidi nikakvo zelenilo ni parkove – samo zgradurine i ceste. Na ulasku u terminal, začudili su je brojni službenici koji su pozdravljali novodošle putnike dubokim klanjanjem. Nikada prije nije bila među Japancima i nije znala ništa drugo o njima od onog što je vidjela u američkim filmovima, a to nije bilo baš mnogo. Nema ničeg boljeg od iskustva iz prve ruke da bi se reprogramirale predodžbe stvorene varljivim medijskim interpretacijama.
Japanci su je zapanjili svojim neobičnim životnim stilom i čudnim pogledima na život. Gotovo svakodnevno bi zbog nečega ostala paf. Reakcije su im često bile kao da uopće nisu s ovoga svijeta.
Recimo, jednog je dana žurila na posao, vozeći se na bajku, kao i obično, pločnicima prepunim pješaka. Bilo je teško probiti se kroz gomilu, ali pazila je da ne naleti biciklom na koga. No, taj put, ipak je udarila nekog tipa straga. Ovaj se okrenuo i učinio nešto što će pamtiti cijeli život. Očekivala je da će je napasti, opsovati i naučiti je pameti, ali dogodilo se nešto posve suprotno. Ponizno je sklopio dlanove, kao u molitvi, i duboko se poklonio u znak isprike. “Žao mi je što sam vam bio na putu”, rekao je na japanskom. Više ju je šokiralo to što je čula nego što ga je udarila biciklom. Odmah je pomislila: ‘Je li ovaj to mene zeza ili se to on meni stvarno ispričava?’. Bilo je jasno da se ispričati trebala ona, s obzirom da ga je zveknula. Da se to dogodilo bilo gdje na Zapadu, ne samo da bi dobila oštru jezikovu juhu, nego je postojala velika vjerojatnost da joj osoba vrati šakom u oko. Reakcija prirođena dijelu svijeta iz kojeg je došla bila bi kombinacija osvete, gnjeva i mržnje. A bilo je i uobičajeno ispuhati bijes kroz neki oblik nasilja.
Do tada je već naučila dovoljno japanskog da je mogla skužiti što je čovjek rekao, ali čak i da nije, njegova bi gesta rekle sve. U životu je naučila da su riječi često varljive, ali djela ne toliko i da ona govore i više od riječi. Nevjerojatno, ali tip je preuzeo krivnju na sebe ili, bolje rečeno, odgovornost. Najbolje od svega, bilo je očito da njegova reakcija na udarac nije uopće bila promišljena budući da se sve dogodilo tako brzo, već je to vjerojatno bila njegova uobičajena manira u takvim situacijama, poput Pavlovljevog refleksa. Nije imao vremena razmisliti o tome da se radilo samo o nesretnom slučaju, o tome da ga nije udarila namjerno. Isto tako nije imao dovoljno vremena da se smiri i dobro promisli o tome što se dogodilo. Bilo je očigledno da je ovaj čovjek jednostavno po svojoj naravi bio častan, ponizan i suosjećajan.
Ova prigoda potakla je Magdu da se duboko zamisli i priupita kako se netko može tako ponašati ako uzmemo u obzir svijet u kojem živimo? Svijet u kojem je za većinu ljudi koncept ‘okretanja drugog obraza’ samo mitološka obrana za slabiće. Svijet u kojem je osvećivanje postalo sasvim normalno i čak očekivano, iako je grijeh i nema ništa časnog u tome, tako da se na tipove poput ovog, koji se ne ponašaju kao većina ostalih, gleda kao da nisu normalni. Koje li apsurdnosti!
Bilo je to jedno nezaboravno iskustvo koje ju je mnogo čemu poučilo. Reagirajući na taj način, tip ju je poučio lekciji koja je doprla do nje mnogo dublje nego što bi ikad doprla da ju je izgrdio. Obično pretpostavljamo da je kazna najbolji način da krivcu damo lekciju, ali u tom trenutku Magda je otkrila kako je ta pretpostavka kriva. Ova njegova impresivna, časna gesta imala je na nju učinak koji je bio puno djelotvorniji nego što bi to ikoja kazna mogla biti. Naučila je pritom dovoljno o moći poniznosti, preuzimanju odgovornosti, časti, tolerancije, praštanja i suosjećanja – oružju daleko učinkovitijem od ičeg drugog u borbi protiv osvetoljubivosti, ljutnje i mržnje. Ali ono što nije znala bilo je kako da sve to upotrijebi prirodno i spontano. Trebale su joj godine da oprosti starcima, mjeseci da oprosti svojim bivšim šefovima na brodu, a taj neobičan tip mogao je to učiniti istoga trena. To je bilo nešto čime se htjela malo više pozabaviti. Naravno, kad uhvati vremena za to.
Trebalo joj je da nađe čarobno drvo kako bi napokon dobila uvid u to što omogućuje takav spontan, hvalevrijedan čin. Nakon nekog vremena spoznala je da i nije zapravo bilo ničega za oprostiti. U globalu, nitko nije i ne može biti kriv za ono što se događa u našoj stvarnosti – za bilo koje posljedice u našem osobnom svijetu, jer što god da se očituje u našem životu, sve je prema našoj karmi ili zakonu uzroka i posljedica. Naša stvarnost, sve što nam se događa, cijeli naš percipirani svijet je ništa drugo doli produžetak nas samih i samo odražava našu nutrinu. Dakle, ono što je taj Japanac učinio je jednostavno čin preuzimanja odgovornosti za sve što se događalo u njegovom životu te čišćenje karme s činom ljubavi, suosjećanja i drugih vrlina. To je bila sva mudrost. Kada se to razumijevanje dobro ugradi u našu svijest i podsvijest, kad preuzimanje odgovornosti postane naš način života, onda više ne postoji ništa što trebamo oprostiti, nikoga nemamo za što kriviti, a časno ponašanje postaje najnormalnija i spontana stvar.
Izvor Svijesti 