Što je poniznost

Kao prvo, trebamo znati što je zapravo poniznost kako bismo znali kako je i zašto postići.
Poniznost je vrlina. Kao i sve druge vrline i ona nam je urođena, stoga je ne trebamo naučiti, nego samo osvijestiti i izražavati. Vrlinu poniznosti nam onemogućava vlastiti ego i predrasude kojih se, kao i svih napasti, treba osloboditi. U ovom modulu iznosimo načine na koje možemo kultivirati poniznost za ostvarenje osobnog blagostanja.

Poniznost je vrlina koja se najčešće krivo tretira kao mana, i ako postoji ljestvica popularnosti među vrlinama, poniznost bi zasigurno bila negdje skroz na dnu. Zašto je to tako? Vjerojatno zato što mnogi pogrešno izjednačavaju poniznost i ponižavanje, ali zato što živimo u konkurentnom miljeu u kojem je važno pobijediti i biti bolji od drugih. U takvom okruženju poniznost, podređenost, popuštanje i poslušnost interpretiraju se kao slabosti, a ponizne osobe često su krivo shvaćene kao osobe bez osjećaja svoje vrijednosti, koje nemaju ni samopoštovanja niti samopouzdanja, koje uvijek “podvijaju rep”. Stoga smo navikli sebe uzdizati i ni pred kime se ne poniziti. Mnogi boluju od toga da sebe veličaju na račun drugih. Ne vide da time ne samo da ne dobivaju na važnosti, nego je gube. Rivalstva su sveprisutna jer je ljudska svijest ograničena pa ne uviđa dalekosežne kobne posljedice takvog životnog stila. Svatko bi se trebao pitati je li mu takav stav prema životu donio dugotrajnu sreću i uspjeh, a s malo iskrenosti odgovor će dovesti do toga da se zamislimo nad svojim postupcima i odreknemo rivalstva i oholosti te prigrlimo poniznost. Prolazno naslađivanje je kao ovisnost; donosi kratkotrajne užitke ali u cjelini je jako štetno, jer nas odvraća od istinske i trajne sreće. Uravnoteženost je ključna na putu do blagostanja, a uravnotežene osobe su one koje se ponosno uzdižu od jednih u jednakoj mjeri u kojoj ponizno štuju druge i podređuju se njihovoj volji.
Tu je važno ukazati na razlikovanje poniznosti i poniženja tj. poniženosti. Dok se poniznost javlja uslijed velikog štovanja, poniženost se javlja uslijed sramote i osjećaja manje vrijednosti ili bezvrijednosti.

Rječničke definicije :
Poniznost: osobina onoga koji je pokoran, poslušan, skrušen.
Sinonimi: podređenost, popuštanje, poslušnost, devocija, pobožnost, smirenost, skrušenost; veliko štovanje, potpuna odanost, poklonstvo pred kim; ponizno odavanje poštovanja, strahopoštovanje, posvećenost Bogu, pokornost, pokoravanje, poslušnost, submisija, podčinjenje, skromnost.

Poniženje: stanje onoga koji je izložen uvredama; dovesti se u nedostojan položaj.
Sinonimi: podcjenjivanje, uvreda, sramota, osramoćenje, obeščastiti, vrijeđanje, omalovažavanje, degradacija, vraćanje s višeg položaja na niži po kazni (osobito u vojsci i kod svećenstva); lišavanje čina i zvanja; svođenje na niže stanje razvoja; deklasirati, isključiti iz nekog društvenog staleža, reda, razreda, klase;

Prvo ćemo se pozabaviti argumentima koji dokazuju da je poniznost itekako vrlina, jer mnogi u to ne vjeruju i čak misle da je mana ili slabost. Takvi poistovjećuju poniznost sa nesigurnošću, nedostatkom samopouzdanja i snage, dodvoravanjem, kompromiserstvom, konformizmom, puzanjem i drugim slabostima, a na ponizne gledaju kao na slabiće. Smatraju da na poniznost pozivaju oni koji žele manipulirati drugima, kao što su Crkva i vlast. Ne želeći pripadati poslušnom stadu, okreću se protiv poniznosti. Tako se ponašaju jer ne znaju što je prava poniznost. Ovdje smo da to zajedno razjasnimo.

Kad bolje promislimo, ono što nas sprječava da kultiviramo poniznost su mane kao što su oholost, arogancija, ego, taština, strah, neznanje, predrasude i druge. A budući da mane sprječavaju ispoljavanje poniznosti, jasno je da je poniznost uistinu vrlina, jer mane se suprotstavljaju vrlinama. U prilog tomu da je poniznost vrlina ide i činjenica da nedostatak poniznosti uzrokuje mane kao što su oholost, arogancija, bahatost, egoizam, taština, hvalisavost i slično. Postojanje neke mane znači da nedostaje neka vrlina.

Osim toga, dokaz da poniznost itekako trebamo svrstati među vrline je i činjenica da je druge vrline potiču. Tako, poniznost je moguća ako imamo neke druge vrline kao što su vjera/povjerenje, ljubav, poštovanje, skromnost, odanost, zahvalnost…

I mnogi velikani ističu poniznost kao vrlinu:

“Poniznost je čvrsti temelj svih vrlina.” – Konfucije
“Poniznost je temelj svih ostalih vrlina. Dakle, u duši u kojoj ova vrlina ne postoji ne može biti bilo koje druge vrline osim samo naizgled.” – Sveti Augustin
“Poniznost, taj niski, slatki korijen, iz kojeg sve nebeske vrline proklijevaju/niću.” – Thomas Moore
“Poniznost nije nešto što dolazi prirodno. Ali, to je vrlina za kojom trebamo težiti više od bilo koje druge.” – Joyce Meyer
“Ako želiš ljubav Boga i čovjeka, budi ponizan, jer ponosno srce, budući da ljubi nikoga osim sebe, njega voli nitko osim sebe. Poniznost uspijeva tamo gdje ni vrlina, niti snaga, niti razum ne mogu prevladati.” – Francis Quarles
“Vjerujem da je poniznost prva kušnja pravog velikog čovjeka.” – John Ruskin
“Poniznost je majka svih drugih kreposti.” – Grgur Veliki
“Znam da ništa ne znam!” – Sokrat (ponizno rečeno)
“Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.” – Matej 18:4
“Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” – Biblija, Lk 18:14 i Mt 23:12
“Najveći prijatelj istine je vrijeme, njen najveći neprijatelj je predrasuda, a njen stalni pratilac je poniznost.” – Charles Caleb Colton
“Prava poniznost nikad ne zna da je ponizna; kad bi to znala, bila bi ohola.” – Martin Luther

“Poniznost je: govoriti što manje o sebi,
Ne miješati se u tuđe poslove,
Paziti da ne budemo znatiželjni,
Prihvaćati radosno protivljenja i ispravke,
Prelaziti preko tuđih pogrešaka,
Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju,
Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni,
Odgovarati uljudno i kad smo izazvani,
Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo,
Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo,
Birati uvijek ono što je teže.” (kako bi drugima bilo lakše)
– Majka Tereza

Poniznost je za velike kršćanske svece kao što su sv. Benedikt, sv. Ignacije, sv. Tereza Avilska, bila ključ na putu k svetosti.

Važno je znati prema kome trebamo biti ponizni – prije svega prema Višoj Sili, Stvoritelju, Bogu ili kako god nazivali najsuperiorniju stvaralačku silu u prirodi kojoj trebamo biti zahvalni što uopće postojimo.

Većina ljudi misli da su ih stvorili roditelji, a istina je ta da su roditelji samo stvaralačko-odgojni instrument svevišnjeg stvoritelja. Roditelji ne mogu odlučiti kad će i hoće li uopće njihovo dijete doći na svijet, nije u njihovoj moći odrediti djetetov spol, boju očiju i kose, osobine i talente, i nije na njima odluka o tome koju će svrhu dijete ispuniti svojim životom ni koliko će dugo živjeti, što dokazuje da oni nisu naši stvoritelji. O tome svemu odlučuje svevišnji stvoritelj, a ne roditelji. Prema tome, nisu nas stvorili roditelji nego stvoritelj, kojeg većina naziva Bogom.

Poniznost je iznimno važno kultivirati i u odnosima s onima od kojih možemo nešto naučiti i dobiti, kao što su roditelji, učitelji, poslodavci itd. a napose onima koji to zaslužuju time što su uzorni i podržavaju u jačanju karaktera i vrlina te u ostvarenju osobne životne svrhe. Poslušnost i poniznost prema njima dovest će nas do toga da budemo snažniji duhom.
Kad volimo nekoga, nije nam teško kultivirati poniznost prema toj osobi, jer nam je njena sreća važnija od vlastite. Budući da se poniznost veže uz ljubav, a ne ego, to nam ukazuje na vrlost poniznosti.
Poniznost je naša kvaliteta koja ne bi smjela ovisiti o drugima, stoga je trebamo kultivirati neovisno o okolnostima i čak još više u nevolji i s “teškim” ljudima. Kako kultivirati poniznost prema svima, bezuvjetno, uključujući prema grešnicima, kao što su to činili Isus, Majka Tereza, Tolstoj, Gandhi i mnogi drugi znani i neznani dobročinitelji, opisano je niže u segmentu Kako kultivirati poniznost

“Ništa ne činite iz prkosa ili radi tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedni druge većim od sebe.”
– Fil 2,3 (Biblija, Novi zavjet)

U Svetom pismu se poniznost veliča i preporučuje, a kako je Biblija neka vrsta stvoriteljeve upute ljudima, slično kao što i uređaji imaju uputstva za uporabu od proizvođača, znamo da možemo učinkovito funkcionirati tek kad djelujemo prema uputama našeg stvoritelja, a one uključuju i poniznost. Bez poniznosti nema nam života u blagostanju. Kao što neki uređaj ne može ispuniti svoju svrhu i funkcionirati kako treba ako ne čini “poslušno” točno ono što mu je proizvođač namijenio, tako ni mi ne možemo ostvariti sve svoje potencijale ako ne slušamo ponizno upute kako stvoritelja tako i onih koje nam je stvoritelj dao da nam pomognu na našem životnom putu. Čak i naši najveći kritičari i “neprijatelji” u našim očima poslani su nam kako bismo preko njih ojačali neku vrlinu, pa umjesto da se spuštamo na njihov nivo i uzvraćamo istom mjerom, trebamo ponizno prihvatiti pouku stvoritelja i iskoristiti priliku da ojačamo neku od svojih vrlina kao što su praštanje, suosjećanje, tolerancija, bezuvjetna ljubav i slično.

Poniznost je “kad te netko udari po jednom obrazu, ponudi mu i drugi”. To ne znači da trebamo dopustiti da nas drugi tuku, iskorištavaju, ugnjetavaju i slično, kako to mnogi krivo, doslovno interpretiraju, već da budemo drugačiji od onih koji nas vrijeđaju, da učinimo suprotno od onoga što takvi od nas očekuju te ih tako izbacimo iz takta i posramimo kako bi prestali. Ovdje je važno znati razlučiti razliku između poniznosti i poniženosti . “Okrenuti i drugi obraz” nikako ne znači dati se ponižavati, već posve suprotno – biti dovoljno jak i stoički podnijeti udarac i pokazati negativcima da njihovi “udarci” ne postižu ništa, da ih se ne bojimo, da smo bolji od njih jer ne činimo isto što i oni. Poniznost je istinska svijest o samom sebi, tako da je ponizna osoba u stanju bez problema podnijeti i poniženje i prezir, jer zna točno tko je i što je, svoju vrijednost pa je tuđa mišljenja ne mogu “poljuljati”.

Ponizna osoba je objektivna, vidi i sebe i druge u svojoj izvornosti, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi. Promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto, jer joj tu i nije mjesto. Ponizne su osobe svjesne povezanosti svih stvorenja, jer imamo istog stvoritelja, pa se sukladno tome i odnose prema drugima, poznatima i nepoznatima, kao svojoj braći i sestrama. Ponizna osoba stvara ozračje mira i ljubavi oko sebe jer cijeni vrijednosti drugih i pokazuje poštovanje prema njima. Takva osoba ne hvali sebe nego druge. Osjećaj svoje vrijednosti temelji na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s drugim ljudima i s višom silom, a ne na tome koliko je bolja od drugih ili koliko više ima od drugih. Ponizan čovjek zna da je grešnik i da pred Bogom nitko ne može sakriti svoje mane i slabosti, stoga se obraća Bogu ponizno, moleći za milost i pomoć. Nasuprot tome, ohol čovjek sklon je precjenjivanju vlastitih zasluga i hvalisanju, tražeći izdašnu nagradu za svoja dobra djela, pri čemu ne priznaje svoja nedjela. Razlika između ova dva stava prikazana je i u Isusovoj prispodobi o farizeju i cariniku:

“Dva čovjeka uđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” (Lk 18, 10-14)

Kao u svemu, tako i u poniznosti i u ponosu treba imati mjeru, održati ravnotežu između te dvije krajnosti. Bilo koja krajnost će nas kad-tad dovesti do “pada”, kao i hodača na žici koji naginje samo na jednu stranu. Za održanje ravnoteže u životu i blagostanja trebamo kultivirati poniznost jednako tako kao i ponos. Kao što kultiviranje ponosa bez poniznosti vodi u oholost, aroganciju i egocentričnost, tako i kultiviranje poniznosti bez ponosa vodi u samosažaljenje, umišljenu požrtvovnost, inferiornost pa čak i u osjećaj bezvrijednosti i samoprijezir.

! Iz svega proizlazi da je poniznost oblik štovanja, privrženosti i odanosti vrhovnim principima koji su ponekad utjelovljeni u osobama od kojih možemo puno naučiti i izvući neku pouku kako bismo ostvarili svoju životnu svrhu i tako postigli sreću i uspjeh u životu. Poniznost je pokoravanje Božjoj volji.
Ona proizlazi iz oslanjanja na vrhovnu stvaralačku silu u prirodi i iz djelovanja prema duhovnim poticajima.
Poniznost je doživljavanje sebe u harmoniji sa svojim stvoriteljem, povjerenje u vrhovnu stvaralačku silu.

Pastor i pisac A. W. Tozer je pogodio “u sridu” kad je izjavio da se mnogi ljudi još uvijek bore sa životom, traže se i ne napreduju jer još uvijek traže i ne napreduju, taj da još uvijek nisu došli na rub svojih snaga. Tek kad dođemo na kraj svojih snaga, ne preostaje nam drugo nego da se prepustimo superiornijoj sili koja nam može pomoći ostvariti sve ono što ljudska moć ne može sama. Dokle god smo uvjereni da možemo bez ičije pomoći postići blagostanje, pogotovo bez pomoći Više Sile, kako god je nazivali, toliko dugo ćemo se uvijek iznova spoticati i dizati i pokušavati, sve dok ne dođemo do točke kad uviđamo da ipak mi ljudi nismo tako svemoćni, bistri i sposobni, kako mislimo da jesmo, ali da imamo podršku u svemoćnoj stvaralačkoj sili prirode samo ako joj se ponizno podredimo. Do jedne mjere možemo samostalno ostvariti željene rezultate, ali ne zadugo. Što prije uvidimo da ne možemo sve sami, da postoji superiornija sila u prirodi kojoj se možemo podrediti i time ostvariti puno više u životu, to ćemo se prije uskladiti sa njom i tako uspostaviti blagostanje.

Izvor poniznosti je u istini koja se temelji na dubokoj svijesti o vlastitim ograničenjima i grešnosti. Ta ograničenja i grešnost su samonametnuti, a uzrok tome je nedostatak poniznosti odnosno poslušnosti prema stvoritelju tj. njegovim uputama i zapovijedima. Dokle god se ne držimo Božjih zapovijedi i uputa i prepuštamo se grijesima (manama i slabostima) umjesto da kultiviramo svoje vrline, bit ćemo ograničeni i daleko od blagostanja. Čovjeka svjesnog takve stvarnosti to saznanje vodi prema jednom dubljem smislu ovisnosti o Bogu i njegovu milosrđu kao i prema sve većoj želji da čini volju Božju na ovome svijetu u svemu što čini. Poniznost podrazumijeva potpunu ovisnost o stvoritelju i zahvalnost za sve što nam je omogućio.
Ima nas koji se stavljamo u ulogu Boga i mislimo da smo pokupili svu pamet svijeta, solimo pamet drugima, dirigiramo svima od reda, glumimo šefa i kad treba i kad ne treba, nastojimo kontrolirati svaku situaciju, puni smo sebe, arogancija i oholost nisu nam nimalo strane, ali samo dok nas Viša sila ne dovede u red i “opali po nosu” da bi nam pokazala koliko smo mali. To se redovito događa zvijezdama show-businessa, slavnim sportašima, visoko pozicioniranim političarima i gospodarstvenicima, koji si umišljaju da su s obzirom na svoje rezultate vredniji i bolji od drugih i da maju pravo biti puni sebe, arogantni i oholi. Sve dok ne shvate kako je poniznost vrjednija od arogancije, dobivat će “po nosu” na ovaj ili onaj način. To mogu izbjeći samo time da kultiviraju vrlinu poniznosti, kao i ostale vrline. Ne trebamo se razboljeti, biti ostavljeni, doživjeti gubitak ili nešto slično kako bismo shvatili da ima nešto više od nas prema čemu bismo trebali biti ponizni te da je poniznost važna karika za potpuno i trajno blagostanje. Ne čekaj da ti se dogodi nevolja kako bi počeo/la kultivirati poniznost. Priznaj svoju ograničenost i ponizno zatraži pomoć odozgo i/ili od onih koji ti mogu pomoći.

Bruce Lee je bio poznat i obožavan zbog svoje borilačke vještine koja se oslanjala na marljivost, autentičnost, samodisciplinu i perfekcionizam. To mu je donijelo uspjeh, ali se nije dugo održao jer je njegov ponos bio jači od poniznosti, pa je postao arogantan. Postoje razne teorije od čega je Bruce Lee umro, službena je ona da je umro od srčanog infarkta, ali znalci znaju zašto mu srce nije izdržalo – ubio ga je nedostatak poniznosti.
To je slučaj s mnogim zvijezdama show businessa – njihova ih arogancija odvoji od drugih i samih sebe, pa se odaju opijatima koji uništavaju duh i tijelo.
Znalci borilačkih vještina su svjesni važnosti poniznosti, pa su danas svi najveći majstori kung-fua iznimno ponizni – Jackie Chan, Jet Li i još neki, iako

Poniznost nije izgovor da se ide linijom manjeg otpora kroz život i podilazi drugima samo zato što smo beskičmenjaci, nije izgovor za pasivnu rezignaciju, lijenost ili bilo što drugo što nas odvraća od poduzimanja i zauzimanja za pravednost i ostale vrline. Poniznost ne znači prihvaćanje status quoa, tj. trenutnog stanja. Ona znači sasvim suprotno od toga. Poniznost podrazumijeva podređivanje Višoj Sili ili osobi kako bi učinili sve moguće i potrebno za poboljšanje. Ponekad nas poniznost prema Višoj sili ili nekoj svrsi tjera da se izborimo za nešto ili borimo za pravu stvar. Poniznost nije za kukavice. Tko je ponizan, mora biti spreman učiniti sve što je u njegovoj moći da se ostvari volja superiornije osobe ili sile. Ona nas gotovo uvijek nagoni da pomičemo svoje granice i izdržimo više nego inače, zato poniznost nije za slabiće.

Stvoritelj nam je podario razum, ne zato da bismo ga izgubili ili bili kao roboti. Sila koja nas je sve stvorila može učiniti s nama što joj je volja, ali nam je podarila vlastitu slobodnu volju kako bismo sami mogli utjecati, ali ne i odrediti svoju sudbinu. Poniznost prema Stvoritelju ne znači biti poslušni robot. Osobnost, sa svim svojim vrlinama i jedinstvenim osobinama i talentima, nam je podarena kako bismo mogli imati uvjete ali i slobodu da možemo krojiti svoju sudbinu unutar određenih uvjeta. Poniznost nam pomaže da utječemo na svoju sudbinu i uvjete. Što smo ponizniji volji superiornijih od nas, to možemo više očekivati njihovu pomoć i milost. Biti ponizan prema Stvoritelju ne znači klečati pred oltarom, nego izvršavati njegove zapovijedi i upute. Isto tako je prema drugim autoritetima. Poniznost znači, na kraju krajeva, kultivirati vrline i odagnati mane, kako to i žele pravi autoriteti.

Međutim, to nikako ne znači da trebamo ponižavati svoju osobnost – naprotiv, kroz poniznost izrazito jačamo osobnost i karakter. To, opet, za posljedicu ima jačanje naših vrlina i kvaliteta, a jedino kroz njih možemo ostvariti velike ciljeve koji se od nas zahtijevaju. Dakle, kroz poniznost jačamo svoj karakter, svoju osobnost, koja je dizajnirana ne da nas uzdiže od drugih, nego da posluži drugima. Što smo više svoji, to možemo biti to možemo biti bolji primjer drugima i biti im od pomoći. Poniznost graniči s krajnjim dostojanstvom.
Poniznost ili poslušnost Višoj Sili se najbolje iskazuje kultiviranjem vrlina i odstranjivanjem mana. U konkretnim situacijama to znači činiti ono što je za dobrobit drugih umjesto za dobrobit ega. Nismo stvoreni da bismo sebi ugađali, nego da bismo donijeli neku vrijednost svijetu u kojem živimo. A kad to činimo, kad se žrtvujemo za tuđu dobrobit, dobrobit će nam biti i uzvraćena, često na neočekivani način, a uvijek multiplicirano. To je zato što žanjemo uvijek ono što smo posijali.

Vjera je napredni aspekt poniznosti. Lako je biti ponizan u očiglednim situacijama, ali je poniznost ona prava tek kad unatoč otegotnim okolnostima, imajući vjere i povjerenja ponizno činimo volju Više sile ili nekog autoriteta. Ponekad nam se zbog naše ograničenosti čini da nema smisla nešto što se od nas zahtijeva i što “žanjemo”; tada nam treba snažna vjera da nam pomogne premostiti teškoće i sumnje, a nagrada će nas svakako sustići.

“Veličina čovjeka se prepoznaje po veličini njegove poniznosti.”
– William Booth
Duhovna zrelost ne dolazi sama od sebe. Često nam je potrebna neka nevolja da bismo se okrenuli duhovnosti i duhovno sazreli. Zato Viša sila dopušta bolesti, razne katastrofe i ostale nepovoljnosti, kako bi nas navela da se okrenemo pravim vrijednostima.

Mnogi ljudi čine upravo suprotno; kad ih zadesi neka nevolja, neka tragedija – počnu sumnjati u postojanje Boga i uopće u postojanje nekog reda ili smisla. To je ograničeni pogled na život i svijet. Razlog zbog kojega ne vidimo svoju suodgovornost (a ne krivnju) u određenoj situaciji leži na nivou naše svijesti, ali nije stvar toliko u prihvaćanju odgovornosti koliko u prihvaćanju otkrivenja ili lekcije koja nam je tom prilikom data. Osim toga, svaka tragedija i nije uvijek tragedija iz perspektive vječnog života, jer nam u tom kontekstu mnoge prolazne teškoće postaju trivijalne. Svaka bol se da ublažiti i potpuno ukloniti na licu mjesta čim posložimo neke stvari u svojoj glavi, čim spoznamo bit i svrhu onoga što nam se događa u životu. Svaki gubitak se pretvara u još veći dobitak, čim shvatimo pouku i ponizno učinimo sve što je u našoj moći da situaciju u kojoj smo se našli preokrenemo u svoju korist tako da učinimo nešto posebno za druge, uključujući voljenje, suosjećanje i praštanje. Kad smo svjesni da svojim ograničenim umom ne možemo razumjeti svrhu raznih događaja, možemo prepoznati da postoji nešto jače, mudrije i superiornije od nas koje zahtijeva poniznost, a tad će nam biti podarena milost i najbolji izlaz iz neželjene situacije.

Inspirativna priča
Ivo i Pero su kao djeca bili najbolji prijatelji, a onda, kako to već u životu biva, sudbina ih je odvojila na neko vrijeme. Jedan je postao sudac, a drugi je ogrezao u kriminalu. Igrom slučaja Pero kriminalac je završio u sudnici kojom je predsjedavao njegov stari prijatelj Ivo, sudac. Ivo nije mogao protiv zakona pa je morao donijeti presudu i svome prijatelju dosuditi kazna novčanu kaznu od 50 000 kn. Kako Pero nije imao dovoljno novca da plati kaznu, čekalo ga je odsluženje zatvorske kazne pa se milostivi Ivo sažalio nad njim i platio prijateljev dug.
Tako i Bog ne može protiv zakona, ali može “platiti” našu kaznu, ako pokažemo svoju poniznost, priznamo ponizno svoju grešku ili grijeh i obećamo da nećemo više to činiti.

Poneki ljudi trebaju godine i godine da bi uvidjeli da Božji blagoslovi i odgovori na naše molitve ovise o poniznosti prema našem stvoritelju i podilaženju njegovim zapovijedima. Ne možemo ostvariti Božju volju ako smo usredotočeni na ostvarenje svoje volje, vlastitog uspjeha i sreće na uštrb tuđe.
Kroz molitvu imamo priliku razgovarati s Bogom, a kroz meditaciju Bog ima priliku razgovarati s nama.

Svi smo ponekad ponizni prema nekome ili nečemu. Ako ne iskazujemo poniznost prema Višoj Sili, onda zasigurno podilazimo tuđim mišljenjima, novcu, strahu, ponosu, požudi ili egu. Stvoreni smo da držimo najviše do stvoritelja, pa ako to ne činimo, držimo više do drugih stvari i ljudi. Obožavamo njih, umjesto onoga koji ih je stvorio – nije li to apsurdno! Imamo slobodu odabrati prema kome ćemo iskazivati poniznost, ali nemamo slobodu odabrati konzekvence tog izbora.

Novac je područje u kojem se duboko ogleda jačina vrline poniznosti. Mnogi podređuju svoj život stjecanju novca. Ta vrsta poniznosti – poniznost prema novcu i svemu materijalnom – ne donosi trajna dobra. Ne možemo ujedno služiti novcu i Višoj Sili. Novac treba biti pas a ne mi – novac treba slijediti nas, a ne mi njega. Kad se podredimo stvoritelju, novac će slijediti nas.

Osim što ne bismo trebali iskazivati poniznost prema novcu i svemu onom što se novcem može kupiti, ne bismo trebali biti ponizni ni prema svom egu, kao ni strahu niti prema bilo kojem drugom “demonu” koji nas žele podrediti sebi. U svakoj situaciji kad osjetimo da ego ili strah ili neka druga napast vuče naše konce, umjesto da ponizno popustimo i i podredimo im se, trebali bismo se isti tren prisjetiti da nismo sluge egu, nego Bogu ili kako god nazivali Višu Silu. To će nam dati snage i inspiracije da se odupremo napastima i da njima zagospodarimo.

Svoju poniznost možemo prepoznati i po tome što ne skačemo na barikade kako bismo se obranili čim nas neko kritizira. Ne moramo nikome ništa posebno dokazivati, ne moramo uvijek vući na svoju stranu ili brinuti o tome što će drugi reći. Ponekad je dobro ponizno uvažiti tuđe mišljenje, pa čak i ako vrijeđa naš ego, jer time uvijek možemo ojačati neku vrlinu i izvući neku pouku, ali i svojom poniznošću inspirirati druge da i sami porade na svojoj poniznosti. Ne smijemo služiti egu, nego njime gospodariti.

Inspirativne priče

Tolstoj, poznati pisac u staroj Rusiji, bio je čovjek velike mudrosti. Kad ga je jedan prijatelj posjetio po prvi put, iskusio je gorčinu njegove supruge. Bila je vrlo neugodna, govorila oštro i ponašala se primitivno i grozno prema mužu. Stalno ga je vrijeđala. Nakon što je vidio dosta toga, kad su ostali nasamo prijatelj ga je upitao: “Zašto to trpiš? Žena ti je gorka kao pelin, oštra kao dvosjekli mač. Što ti to treba?” Ali mudri i ponizni Tolstoj odgovori: “Itekako mi treba. Trebam je da bi me podsjetila kako i sam trebam biti mekši i slađi.”

Kad je Atisha, veliki bodhisattva u Indiji, otišao na Tibet, on je poveo svoga indijskog kuhara sa sobom. Ovaj je kuhar bio vrlo neugodan, grub i bezobrazan prema svima pa tako i prema Atishi, kojeg je stalno vrijeđao. Tibetanci su ga pitali: “Zašto ste doveli tu osobu s vama? Možemo mi kuhati za vas. Ne trebate ga! “Ali je Atisha rekao: “Trebam ga, trebam. Trebam ga kako bih prakticirao strpljenje.”

Pouka: Trebaju nam gorka iskustva da bismo ojačali svoje vrline.

Zašto trebamo poniznost

Foto by Ilonka Kapetanovic
Ako si se rodio siromašan, nije tvoja krivica, ali ako umreš siromašan, onda je to tvoja krivica. – Bill Gates
Poniznost trebamo prije svega za ostvarenje blagostanja. Put do blagostanja popločan je vrlinama, a poniznost je jedna od osnovnih vrlina, bez koje nam naš stvoritelj neće pomoći uspostaviti blagostanje. Blagostanje je moguće jedino ako crpimo energiju, mudrost i inspiraciju iz Izvora iz kojeg potječemo, stoga mu se trebamo podrediti.

Ne govorimo o onom blagostanju koje izaziva jal, nego o onom koje je jednako i materijalno i duhovno. Mnogi su mišljenja da čovjek treba biti arogantan, sebičan i škrt da bi se živjelo u blagostanju jer su mnogi bogataši naizgled takvi, pa zato naglašavamo da iako čovjek ima neke mane, no ako usto kultivira određene vrline, zavrijeđuje blagostanje. Bogaćenje ne ovisi o poniznosti nego o sklopu vrlina. A da ponizni ljudi ostvaruju blagostanje dokaz su imućni ljudi kao što su Dalai Lama, razni svećenici i gurui, Nelson Mandela, Bill Gates, JK Rowling, Jamie Oliver

mir i zadovoljstvo – arogancija i oholost stvaraju nemir i nezadovoljstvo u nama, dok njihova suprotnost – poniznost – stvara suprotan efekt: mir i zadovoljstvo. Nitko ne voli ljude pune sebe i egocentrične, pa će takvima stvarati probleme, što se može izbjeći kultiviranjem poniznosti. Oholi ljudi se uznemiruju tj. obuzima ih nemir i nezadovoljstvo kad osjete da im drugi ne pridaju dovoljno pozornosti, kad njihove greške izađu na vidjelo, kad ljudi više hvale druge nego njih kao i kad sami vide da drugi posjeduju veći talent od njih. Kad se stave u poziciju Boga, misle da su Bog ili poput Boga, ne mogu imati mira sve dok ne shvate koliko su mali u odnosu na stvoritelja i kako ista božanska iskra sjaji u svakom od nas, a ne samo u onima koji su nešto uspjeli, kako je u svim božjim stvorenjima odraz zajedničkog stvoritelja;

poniznost privlači druge – kad shvatimo svoju ograničenost i nemoć te se stoga okrenemo za pomoć svom izvoru, svom stvoritelju, postajemo magnet za sve ono što imponira ne samo nama nego i drugima. Usto, ponizne su osobe svjesne povezanosti svih stvorenja, jer imamo istog stvoritelja, pa se sukladno tome i odnose prema drugima kao svojoj braći i sestrama, te zbog svojeg familijarnog odnosa privlače druge. Ponizne osobe stvaraju ozračje mira i ljubavi oko sebe jer cijene vrijednosti drugih i pokazuju poštovanje prema njima. U svojem ophođenju prema okolini, u obiteljskom životu, u suradnji s kolegama i prijateljima ponizni ljudi imaju razumijevanja i znaju oprostiti, nisu hvalisavci ni kritičari. U njihovoj prisutnosti možemo biti svoji, ne osjećamo ugroženost ni prijetnju, ugodno nam je, neopterećeni smo i osjećamo sigurnost – jer znamo da su ponizne osobe spremne slušati i ravnopravno razgovarati, bez želje za isticanjem i nadmetanjem. Uvijek nastoje pomoći i sa svima se dobro slažu jer ne stavljaju sebe na prvo mjesto, što ih čini privlačnima;

Poniznost sprječava jačanje pojedinih mana i slabosti.
Trebamo kultivirati poniznost kako bismo se oslobodili slabosti i mana kao što su: oholost, arogancija, bahatost, egoizam, taština, hvalisavost, strah, neznanje, predrasude, agresivnost i druge njima slične.