Što je neuroza i koji je lijek protiv nje?

U prošlosti neuroza nikad nije bila epidemija, kao što je sada. Ona je danas postala gotovo normalnim stanjem ljudskog uma. To treba shvatiti. Prošlost je bila duhovno zdravija, a to je bilo zato jer um nije bio hranjen s tako mnogo stvari istovremeno. Um nije bio pretovaren, a ono što ostane neasimilirano, stvara neurozu. To je isto kao da vi nastavljate jesti i prejedati se. Ono što tijelo ne može probaviti, pokazat će se kao otrov. A manje je važno što jedete, nego što čujete i vidite. Svakog trenutka vi i dalje preko vaših očiju, ušiju i osjetila primate tisuću i jednu stvar. A ne postoji vrijeme za posebnu asimilaciju. Kao da čovjek neprestano sjedi za stolom i jede, jede dvadeset četiri sata na dan. To je stanje modernog uma – on je pretovaren, opterećuje ga tako mnogo stvari. Nije nikakvo čudo što se on slomi. Postoji granica svakog mehanizma. A um je najsuptilniji i najosjetljiviji mehanizam. Zaista zdrav čovjek je onaj koji koristi pedeset posto svoga vremena da asimilira svoja iskustva. Pedeset posto akcija, pedeset posto mirovanje – to je prava ravnoteža. Pedeset posto razmišljanja, pedeset posto meditacije – to je lijek. Meditacija nije ništa drugo nego vrijeme kad se vi potpuno opuštate, kad zatvarate sva vrata i sva svoja osjetila vanjskim poticajima, nestajete sa svijeta, zaboravljate svijet kao da on više ne postoji – nema novina, radija ni televizije, nema ljudi. Vi ste sami u vašem najdubljem biću, opuštate se, vi ste kod kuće. U tim trenucima, sve što je bilo akumulirano, asimilira se. Ono što je bezvrijedno, odbacuje se. Meditacija funkcionira poput mača s dvije oštrice: s jedne strane ona asimilira sve što je hranjivo, a odbija i odbacuje sve što je bezvrijedno. Ali danas je meditacija nestala sa svijeta. U prošlosti ljudi su bili prirodno meditativni. Život je bio jednostavan, ljudi su imali dovoljno vremena da samo sjede i ne rade ništa. Ili da gledaju zvijezde, promatraju drveće, ili slušaju ptice. Ljudi su imali intervale duboke pasivnosti. U takvim trenucima postajete zdraviji i cjelovitiji. Neuroza znači da nosite takav teret u umu da umirete pod njim. Ne možete se kretati. Ne dolazi u pitanje da vaša svijest leti. Vi ne možete ni puzati – teret je tako težak. I on se svakog časa povećava. Prirodno je da se slomite. Treba razumjeti nekoliko stvari. Neuroza sliči mišu koji stalno istražuje bezizlazni položaj, a nikad ništa ne nauči. Da, ne naučiti, to je neuroza. To je prva definicija. Vi i dalje istražujete bezizlaznu situaciju. Ljutiti ste. Koliko puta ste se naljutili? I koliko ste se puta pokajali što ste se ljutili? Ipak, ako ćete biti stimulirani, vaša će reakcija biti opet ista. Ništa niste naučili. Bili ste pohlepni i pohlepa vam je stvorila sve više problema. Vi znate da pohlepa nije još nikom donijela sreću. Ali vi ste i dalje pohlepni, i dalje nastavljate s pohlepom, ništa niste naučili. Neurozu stvara nesposobnost da se nešto nauči. To je neuroza. Učenje znači asimilaciju. Vi nešto pokušate i tada otkrijete da to nema smisla. Tada to ostavite, okrenete se u drugom smjeru i pokušate drugu alternativu. To je mudro. To je inteligentno. Neuroza je kad lupate glavom o zid ondje gdje znate savršeno dobro da ne postoje vrata. Ljudi postaju sve više neurotični jer i dalje istražuju bezizlazni položaj, istražuju ono što nema smisla. Čovjek koji je sposoban naučiti, nikad ne postaje neurotičan, on to ne može postati. On odmah vidi kad se nađe pred zidom. I tada napušta cijelu ideju. Počinje se kretati u drugom smjeru. Dostupne su i druge alternative. Nešto je naučio. Za Edisona se priča kako je radio jedan pokus bez uspjeha sedam stotina puta. Njegovi su suradnici postali očajni. Tri godine su bile izgubljene, a on je i dalje pokušavao nove alternative. Svakog se jutra pojavio s velikim entuzijazmom – s istim entuzijazmom kao i prvog dana. I tri godine su uzalud prošle. Jednog dana okupili su se njegovi suradnici i rekli mu: “Mi ne vidimo nikakva smisla u svemu tomu. Nismo uspjeli sedamsto puta. Vrijeme je da prekinemo s pokusom.” Kažu da je Edison odgovorio: “Što kažete – niste uspjeli? Naučili smo da je sedamsto alternativa bilo pogrešno. To je veliko iskustvo. Danas neću pokušati isti pokus, pronašao sam nešto drugo. Približili smo se istini. Koliko loših alternativa ima? Mora da postoji neka granica. Ako postoji tisuću lažnih alternativa, tada smo sedamsto njih već prošli, a ostalo ih je samo još tri stotine. I tada ćemo stići do pravog smisla.” To je učenje. Kad učini jedan pokus i kad vidi da on nema smisla, kad pokuša alternativu i opet bez rezultata, mudar čovjek se zaustavlja. Budala pokušava i dalje. Budala to zove upornošću i kaže: “Radio sam to jučer pa ću i danas. A radit ću to i sutra.” On je tvrdoglav, svojeglav On kaže: “Kako to mogu ostaviti? Tako sam mnogo investirao u to. Ne mogu to promijeniti.” Tada i dalje uporno radi isto i cijeli njegov život je uzaludan. I kako se smrt približava, on postaje očajan, bespomoćan. Duboko u sebi on savršeno dobro zna da neće uspjeti. Tako mnogo puta nije uspio i još uvijek pokušava istu stvar, a ništa nije iz toga naučio. To stvara neurozu. Čovjek koji je sposoban učiti nikad neće postati neurotik. Učenik nikad neće postati neurotik. Učenik znači onaj koji je sposoban učiti. Nikad nemojte postati obrazovani, uvijek budite dio procesa učenja. Obrazovanost tjera ljude u neurozu. Nije slučajno da profesori, filozofi, psihijatri i učenjaci lako polude. Oni su naučili i stigli do zaključka da se nema više što naučiti. Onog časa kad odlučite da nemate više što naučiti, prestajete rasti. Kad prestanete rasti, počinje neuroza. To je druga definicija. Očito je da je svijet u prošlosti bio drukčiji. Poticajima što ih sada dobivamo u jednom danu, prije šest stotina godina trebalo je šest tjedana da dođu do nas. Šest tjedana vrijedne poticaje i informacije mi dobivamo u jednom danu – sada je oko četrdeset puta jači pritisak da se nešto nauči i adaptira. Moderan čovjek mora biti sposoban da uči više nego ikad prije jer sada ima više toga za naučiti. Moderan čovjek mora postati sposoban da se svakog dana prilagodi novim situacijama jer se svijet mijenja tako brzo. To je velik izazov. Velik izazov, ako se prihvati, mnogo će pomoći u širenju svijesti. Moderan čovjek će postati ili potpuno neurotičan, ili će se transformirati zbog samog pritiska. Ovisi o tome kako to uzmete. jedno je sigurno: nema povratka na staro. Vanjski utjecaji će se i dalje sve više povećavati. Dobivat ćete sve više informacija i život će se mijenjati sve bržim i bržim ritmom. I vi ćete morati biti sposobni naučiti, prilagoditi se novim stvarima. U prošlosti čovjek je živio u gotovo statičnom svijetu. Sve je bilo statično. Vi ste napuštali svijet točno onako kako je to činio i vaš otac. Niste ništa mijenjali. Ništa nije bilo promijenjeno. Niti se postavljalo pitanje da se previše nauči. Bilo je dovoljno malo znanja. Tada ste u umu imali prostora, praznog prostora što je pomagalo ljudima da ostanu zdravi. Sada više nema praznog prostora, osim ako ga vi ne stvorite hotimično. Danas je meditacija potrebna više nego ikad prije. Potrebna je tako mnogo da je to gotovo pitanje života i smrti. U prošlosti ona je bila luksuz, za nju su se zanimali samo neki ljudi – Buddha, Mahavira, Krišna. Drugi ljudi su bili prirodno tihi, prirodno sretni i zdravi. Nije im bilo potrebno razmišljati o meditaciji, oni su meditirali na podsvjesni način. Život je bio tako tih, odvijao se tako polako da su se čak i najgluplji ljudi mogli prilagoditi. Sada je promjena tako strahovito brza, sve je tako brzo da se čak i najinteligentniji ljudi osjećaju nesposobnima da se prilagode takvom životu. Život je drukčiji svakog dana i vi morate ponovno učiti – morate učiti uvijek iznova. Sada ne možete nikad prestati učiti, učenje je postalo proces dug kao život. Morat ćete učiti do same smrti, jedino tako možete ostati zdravi, možete izbjeći neurozu. A pritisak je velik, četrdeset puta veći. Kako se opustiti pri tom pritisku? Morat ćete ući svojevoljno u trenutke meditacije. Ako čovjek ne meditira bar jedan sat dnevno, neuroza neće biti slučajna, već će je čovjek sam stvoriti. Jedan sat dnevno čovjek treba nestati iz svijeta i ući u sebe. Jedan sat mora biti tako sam da ništa ne prodire u njega – ni sjećanje ni misao, ni imaginacija. Jedan sat bez zadovoljstva u njegovoj svijesti i to će ga pomladiti, to će ga osvježiti. To će osloboditi nove izvore energije u njemu i on će se vratiti u svijet mlađi, svježiji, sposobniji da uči, s više zadivljenosti u očima, s više strahopoštovanja u srcu – bit će ponovno dijete. Taj pritisak da uči i stari običaj da ne uči čini ljude ludima. Moderni um je zaista pretovaren, nije mu dano vrijeme da provari stvari, da ih asimilira u svoje biće. Ovdje nastupa meditacija i postaje važnija nego ikad prije. Ako umu ne damo priliku da se odmori u meditaciji, mi gušimo sve poruke koje neprestano u njega cure. Mi odbijamo učiti – kažemo da nemamo vremena. Tada se poruke počnu gomilati. Ako nemate dovoljno vremena da poslušate poruke koje vaš um neprestano prima, one se počnu gomilati – kao što se spisi gomilaju na vašem stolu jer nemate dosta vremena da ih pročitate i odgovorite na njih. Upravo tako i vaš um postaje pretrpan – ima tako mnogo spisa koje morate pregledati, tako mnogo pisama pročitati, odgovoriti, ima tako mnogo izazova koje treba prihvatiti, suočiti se s njima. Čuo sam ovo: Mulla Nasruddin je jednog dana rekao: “Ako se danas dogodi nešto loše, neću imati bar tri mjeseca vremena pogledati o čemu se radi. Tako mnogo loših stvari se već dogodilo danas, neću imati vremena bar tri mjeseca da pogledam što je to.” Dugačak red, u sebi vidite taj dugi red, a on i dalje raste. I što je red dulji, imate sve manje prostora, sve je više buke u vama – jer sve što ste nagomilali, zahtijeva vašu pozornost. To obično počinje s pet godina kad pravo učenje zapravo prestane i traje sve do smrti. U prošlosti to je bilo u redu. Pet ili sedam godina bilo je dovoljno da naučite sve što vam je bilo potrebno u životu. Sedam godina bilo bi dovoljno za sedamdeset godina života. Ali sada to nije moguće. Vi ne možete prestati učiti jer se događaju uvijek nove stvari, a vi se ne možete suočiti s tim novim stvarima ako imate stare ideje. Ne možete ovisiti o svojim roditeljima i njihovu znanju, ne možete ovisiti ni o svojim učiteljima u školi i na sveučilištu jer ono što oni govore nije više suvremeno. Mnogo toga se dogodilo. Mnogo je vode proteklo Gangom. Ja sam imao takvo iskustvo kao student. Bio sam iznenađen znanjem mojih profesora jer je ono bilo staro trideset godina, potjecalo je iz vremena dok su oni bili mladi i dok su se okupljali oko svojih učitelja. Od tada nisu pratili što se događalo. To znanje je apsolutno beskorisno. Ja sam se stalno sukobljavao s mojim profesorima. Izbacili su me iz mnogih koledža, isključili iz mnogih sveučilišta jer su profesori izjavili da se ne mogu natjecati sa mnom. A ja im nisam zadavao nikakvih briga, samo sam im osvijestio da je ono što govore zastarjelo. Ali to je vrijeđalo njihov ego. Oni su svoje znanje stekli u studentskim domovima i mislili su da se svijet zaustavio tada i ondje. Sada učenici više ne mogu ovisiti o svojim učiteljima, djeca ne mogu ovisiti o svojim roditeljima i zato se cijeli svijet pobunio. Ta pobuna nema nikakve veze s ničim drugim. Studenti ne mogu poštovati svoje učitelje, ako oni stalno ne uče. Oni ne mogu biti poštovani. Zbog čega? Nema nikakva razloga. Ni djeca ne mogu poštovati svoje roditelje jer je njihov pristup vrlo primitivan. Mala djeca postala su svjesna da je zastarjelo ono što im govore roditelji. Roditelji će morati neprestano učiti ako će željeti pomoći svojoj djeci da rastu. I učitelji će morati stalno učiti. Brzina tog učenja stalno se povećava. Danas nitko ne smije prestati učiti. A broj onih koji uče stalno raste. Dakle, nikad ne smijete prestati učiti, inače ćete postati neurotični. Jer prestati učiti znači da gomilate informacije koje niste asimilirali ni provarili, koje vam nisu ušle u krv i kosti, u vašu srž. One će visjeti oko vas s vrlo upornim zahtjevom da se usvoje. Drugo, trebat će vam vremena da se opustite. Ovaj pritisak je prejak. Bit će potrebno neko vrijeme da se otmete tom pritisku. San vam više ne može pomoći jer i u snu ste preopterećeni. Vaš dan je vrlo prenatrpan i zato, kad pođete spavati, vaše tijelo padne mlitavo na krevet, dok um i dalje nastavlja sortirati stvari. To je ono što vi zovete spavanjem. To nije ništa drugo nego očajničko nastojanje uma da izdvoji stvari jer vi nećete imati vremena za to. Vi se morate stalno opuštati u meditaciji. Nekoliko minuta duboke meditacije omogućit će vam da ne postanete neurotičar. U meditaciji um se rasterećuje, iskustvo se probavlja, tereta nestaje, a um postaje svjež i mlad, jasan i čist. U prošlosti, količina informacija koje su se unosile zahtijevala je jednu desetinu čovjekova vremena, dok je vrijeme meditacije zauzimalo devet desetina vremena. Sada je obratno. Devet desetina odnosi se na vrijeme unošenja podataka, a jedna desetina je posvećena meditaciji. Vi se vrlo rijetko opuštate. Rijetko sjedite tiho i ništa ne radite. Nestaje čak i one jedne desetine vremena podsvjesne meditacije. Kad se to jednom dogodi, čovjek će posve poludjeti. A to se već sada i događa. Što mislim kad kažem podsvjesna meditacija? Vi jednostavno odete u vrt i igrate se ondje sa svojom djecom – to je vrijeme podsvjesne meditacije. Ili plivate u bazenu, to je podsvjesno vrijeme meditacije. Ili kosite tratinu, slušate ptice – to je vrijeme podsvjesne meditacije. I toga pomalo nestaje jer kadgod ljudi imaju malo vremena, oni sjede pred televizijskim aparatima, prilijepljeni za svoje stolce. Sada vam televizija ulijeva u um strahovito opasnu informaciju. Vi je nećete moći probaviti. Ili čitate novine – serviraju vam sve vrste gluposti. Kadgod imate vremena, vi uključujete radio ili televiziju. Ili katkad, ako se osjećate dobro i želite se opustiti, pođete u kino. Kakvo je to opuštanje? Kino vam neće dopustiti opuštanje jer stalno vam ubacuju informacije. Bit će dovoljno slušate li kukavicu jer vam ona ne daje nikakvu informaciju. Bit će dovoljno slušate li glazbu jer nikakvu informaciju na taj način ne ubacuju u vas. Glazba nema jezik, ona je čisti zvuk, ona ne daje nikakve poruke, jedino vas veseli. Bit će dovoljan ples, glazba, rad u vrtu, igra s djecom, ili samo sjedite i ništa nemojte raditi. To je lijek. Ako to činite svjesno, djelovanje će biti veće. Stvorite ravnotežu. Neuroza je neuravnoteženo stanje uma – previše aktivnosti ili nikakva aktivnost, previše muškosti ili previše ženstvenosti. Previše yanga, a premalo yina. A vi morate imati pedeset posto svakoga, da biste održali duboku uravnoteženost. Potrebna je simetrija u vama. Morate biti pola muškarac, a pola žena. Tada nikad nećete biti neurotični. Individualnost nije ni muška ni ženska, ona je jednostavno jedinstvo obojeg. Nastojte je postići između vremena kad radite i vremena kad ne radite ništa. To je cjelovitost. To je ono što je Buddha nazvao svojim srednjim putem. Budite samo točno u sredini. I zapamtite, možete biti neuravnoteženi i u drugoj krajnosti, možete biti previše neaktivni. I to je opasno. I to ima svoje zamke. Ako postanete premalo aktivni, vaš život gubi svoj plesni korak, vaš život gubi radost i vi počnete umirati. Zato ne kažem da budete neaktivni. Kažem samo da mora postojati ravnoteža između akcije i reakcije. Neka one uravnotežuju jedna drugu, a vi budite samo u sredini. Neka one budu dva krila vašeg bića. Ni jedno krilo ne smije biti veća od onoga drugog. Na Zapadu ima previše akcije, neaktivnost je nestala. Na Istoku ima previše neaktivnosti, nestalo je akcije. Zapad poznaje obilje bogatstva na površini, a siromašan je u nutrini. Istok poznaje bogatstvo i obilje u sebi, a siromaštvo vani. I Istok i Zapad su u nevolji jer oba su odabrala krajnosti. Moj pristup životu nije ni istočnjački ni zapadnjački, moj pristup nije ni muški ni ženski, ni akcija niti neakcija, moj pristup je potpuna uravnoteženost, unutarnja simetrija. Stoga govorim onima koji su se odrekli svijeta: “Nemojte napuštati svijet, budite u svijetu, ali ne budite od njega.” To je ono što taoisti zovu wei- wu-wei, akcija kroz neakciju, susret yin i yanga, anima, animus. To donosi prosvjetljenje. Neuravnoteženost je neuroza, uravnoteženost je prosvjetljenje.