Psihoanaliza

Na Zapadu psihoanaliza se razvila pod utjecajem Freuda, Adlera, Yunga i Wilhelma Reicha kako bi riješila probleme koji nastaju zbog ega, kao što su frustracije, sukobi, šizofrenija i ludilo. U usporedbi s vašim tehnikama meditacije, molim vas da objasnite doprinose, ograničenja i nepotpunosti sistema psihoanalize u rješavanju problema koji imaju svoj korijen u egu. Prva stvar koju treba razumjeti jest ova: ni jedan problem koji ima korijen u egu, ne može se riješiti ako se ego ne transcendira. Problem možete odgoditi, možete u njega unijeti malo uobičajenosti, možete stvoriti nešto normalnosti, ublažiti problem, ali ne možete ga riješiti. Možete učiniti da čovjek u društvu funkcionira djelotvornije uz pomoć psihoanalize, ali psihoanaliza nikad ne rješava probleme. A kadgod se problem odgađa, kad se odmičete od njega, nastaje drugi problem. On jednostavno promijeni svoje mjesto, ali postoji i dalje. Prije ili kasnije, doći će do nove erupcije starog problema. Tada će biti teže odgoditi problem ili se odmaknuti od njega. Psihoanaliza je privremeno olakšanje jer ona ne može shvatiti ništa što transcendira ego. Problem se može riješiti samo onda, ako se možete uzdići iznad njega. Ako to ne možete učiniti, onda ste vi problem. Tko će ga onda riješiti? Kako će ga itko riješiti? Tada ste vi problem, problem nije nešto odvojeno od vas. Joga, tantra i ostale tehnike meditacije temelje se na drukčijem pristupu. One kažu da su problemi svuda oko vas, ali nikad ne kažu da ste vi problem. Vi možete transcendirati probleme, možete na njih gledati kao što gledatelj promatra dolinu s brežuljka. Problem se može riješiti ako na njega gledate kao svjedok. Tada ste ga već napola riješili. Jer kad možete biti svjedokom problema, kad ga možete promatrati nepristrano, kad niste uključeni u njega, tada možete stajati po strani i promatrati ga. Sama jasnoća koja nastaje iz toga svjedočenja daje vam ključ rješenja, daje vam tajni ključ. A gotovo svi problemi nastaju zato jer nisu jasni pa ih ne možete razumjeti. Nije vam potrebno rješenje, potrebna vam je jasnoća. Problem koji se ispravno shvati je riješen jer problem nastaje kad ga um ne razumije. Vi sami stvarate problem jer ga ne razumijete. Zato osnovna stvar nije riješiti problem, osnovno je stvoriti više razumijevanja. A ako postoji više razumijevanja, više jasnoće, ako se s problemom možete suočiti nepristrano, ako ga možete promatrati kao da ne pripada vama, kao da pripada nekomu drugom, ako se možete odmaknuti od problema, samo tada ga možete riješiti. Meditacija stvara odmak, ona vam daje perspektivu, vi se uzdižete iznad problema. Mijenja se razina svijesti. Ako se obratite psihoanalizi, ostajete na istoj razini. Razina se ovdje nikad ne mijenja. Vi se prilagođavate ponovno istoj razini. Vaša svijest, vaša sposobnost svjedočenja se ne mijenja. Kad se upuštate u meditaciju, uspinjete se sve više. Sada možete s gledati na svoje probleme. Oni su sada u dolini, a vi ste se popeli na brežuljak. Iz te perspektive, s te visine, svi problemi izgledaju drukčije. A što se udaljenost više povećava, vi postajete sposobniji da probleme promatrate kao da nisu vaši. Zapamtite jedno: ako problem ne pripada vama, vi uvijek možete dati dobar savjet kako ga riješiti. Ali ako problem pripada vama, vi jednostavno ne znate što učiniti. Što se dogodilo? Problem je isti, ali sada ste vi upleteni u njega. Kad je to bio tuđi problem, vi ste na njega gledali nepristrano, iz udaljenosti. Svatko je dobar savjetnik drugomu, ali kad se radi o vama, gubi se sva vaša mudrost, jer je i udaljenost izgubljena. Netko je umro i obitelj pati. Vi možete dati dobar savjet. Možete reći da je duša vječna, možete reći da ništa ne umire, da je život vječan. Ali kad umre netko koga ste vi voljeli, koji vam je nešto značio, koji vam je bio blizak, intiman prijatelj, sada se vi udarate u prsa, plačete i jecate. Sada ne možete dati isti savjet sebi – da je život vječan, da nitko nikad ne umire. Sada je to apsurdno. Zato zapamtite, kad savjetujete druge, možete izgledati glupo. Kad kažete nekomu kome je umro netko dragi, da je život vječan, taj će pomisliti da ste glupi i da mu pričate besmislice. On zna kako se čovjek osjeća kad izgubi nekoga koga je volio. Ni jedna filozofija ne može tu pružiti utjehu. On zna zašto vi to kažete – zato jer problem nije vaš. Vi si možete priuštiti da budete mudri, on si to ne može priuštiti. Meditacijom transcendirate svoje obično biće. U vama se formira jedno novo stajalište s kojega možete gledati na stvari na nov način. Stvara se udaljenost. Problemi postoje, ali sada su vrlo daleki. Kao da se događaju nekomu drugom. Sada sebi možete dati dobar savjet, ali nema potrebe za njim. I sama udaljenost učinila vas je mudrim. Dakle, cijela tehnika meditacije sastoji se u stvaranju odmaka između problema i vas. Onako kako sada stvari stoje, vi ste tako silno upleteni u vaše probleme da ne možete misliti ni kontemplirati, ne možete ih promatrati ni biti im svjedok. Psihoanaliza pomaže samo da se problemi drukčije razmjeste. Ali to nije transformacija. To je jadno.
A druga stvar, u psihoanalizi vi postajete ovisni. Potreban vam je stručnjak, stručnjak će sve učiniti. Trebat će mu tri, četiri ili čak pet godina, ako je problem vrlo dubok, a vi ćete postati ovisnik – nećete se razvijati. Naprotiv, postajete sve ovisniji. Trebat ćete toga stručnjaka svaki dan, ili dva, tri puta tjedno. Kad jednom propustite da se susretnete s njim, osjećat ćete se izgubljeno. Ako prestanete s psihoanalizom, bit ćete izgubljeni. Psihoanaliza postaje opojna, a vi postajete alkoholizirani. Počnete ovisiti o nekomu, o nekomu tko je stručnjak. Možete mu pričati o svom problemu i on će ga riješiti. On će raspravljati o njemu, on će iz vas izvući korijene kojih niste ni svjesni. Ali to će učiniti on. Dakle, za rješenje će se pobrinuti netko drugi. Zapamtite, od problema koji riješi netko drugi vi neće postati zreliji. Riješeni problem učinit će toga drugog zrelijim, a ne vas. Vi ćete vjerojatno ostati nezreli. I tada će se dogoditi ovo: kadgod se pojavi neki problem, vama će trebati savjet stručnjaka, neki profesionalni savjet. A ja mislim da čak ni psihoanalitičari ne postaju zreliji rješavanjem vaših problema, jer i oni odlaze drugim psihoanalitičarima zbog savjeta. I oni imaju svojih problema. Oni rješavaju vaše, ali ne mogu riješiti svoje probleme. I tu se radi o odmaku od problema. Wilhelm Reich je nekoliko puta pokušavao doći na seanse psihoanalize kod Sigmunda Freuda. Ali Freud je to uvijek odbijao. A freudovci, pravi freudovci nikad nisu prihvatili njega kao stručnjaka, jer on sam nije se podvrgavao psihoanalizi. Svaki psihoanalitičar odlazi nekomu drugom sa svojim problemima. To je tako i u liječničkoj profesiji. Ako oboli sam liječnik, on si ne može postaviti dijagnozu. On je tako blizu da se boji, zato će otići nekomu drugom. Ako ste kirurg, ne možete operirati sami sebe, zar ne? Nema odmaka. Teško je operirati vlastito tijelo. Ali jednako tako je teško ako vam je supruga bolesna i treba ozbiljnu operaciju – vi to ne možete učiniti jer će vam ruka drhtati. Bliskost je tako snažna da se vi bojite, ne možete biti dobar kirurg. Trebat će vam savjet, morat ćete pozvati drugog kirurga da operira vašu suprugu. Što se dogodilo? Vi ste obavili mnoge operacije. A što se sada događa? Vi ne možete operirati svoje dijete ili suprugu jer je udaljenost premala, kao da je niti nema. Bez udaljenosti vi ne možete biti nepristrani. Dakle, psihoanalitičar može pomoći drugima, ali kad je on u nevolji morat će potražiti savjet nekoga drugog, morat će netko drugi obaviti psihoanalizu. I doista je čudno da čak i čovjek poput Wilhelma Reicha na kraju poludi. Ne možemo ni zamisliti da poludi netko tko ima visoko razvijenu svijest. Ili, možete li to zamisliti? A ako takav čovjek poludi, znači da ne nalazi izlaza iz svoje nevolje. Nezamislivo je da jedan takav čovjek poludi. Pogledajte život Sigmunda Freuda, oca i osnivača psihoanalize. On je vrlo duboko raspravljao o tuđim problemima. Ali što se tiče svojih problema, nije riješio ni jedan. Ni jedan jedini svoj problem nije riješio. Njegov problem je bio problem i drugih ljudi – strah. Njegov problem je bila ljutnja, kao i kod drugih ljudi. On bi se tako naljutio da bi u ljutini pao u nesvijest, grčeći se. A taj je čovjek znao tako mnogo o ljudskom umu. No kad je on bio u pitanju, čini se da to njegovo znanje nije bilo korisno. I Yung je zapadao u nesvjesno stanje kad je bio duboko zabrinut. On bi doživljavao žestok napadaj. U čemu je bio problem? U odmaku od problema. Oni su razmišljali o problemima, ali još nisu imali razvijenu svijest. Mislili su intelektualno, gorljivo, logično i nešto su zaključili. Katkad su ti zaključci možda bili ispravni, ali nije u tome stvar. Oni nisu razvijali svijest, ni u kom slučaju nisu postali nadljudi. A ako ne transcendirate ljudsku prirodu, ne možete riješiti problem. Možete se samo prilagoditi problemu. Zadnjih dana života Freud je rekao da je čovjek neizlječiv. I najviše čemu se može nadati jest to da može postojati kao prilagođeno biće. Nema druge nade. To je najbolje što može postići. Freud kaže da čovjek ne može biti sretan. Najbolje što može učiniti jest da se pobrine da ne bude vrlo nesretan. I to je sve. Ali ne može biti sretan, ne može se izliječiti. Kakvo rješenje može izići iz takva stanja? To je rekao nakon četrdeset godina iskustva s ljudima. Zaključio je da se čovjeku ne može pomoći, da je on prirodno, po svojoj ljudskoj prirodi jadan i da će ostati bijedan.
Ali na Istoku gdje postoji joga, vjeruju da se čovjek može promijeniti. Nije čovjek neizlječiv, već njegova svijest, koja je na najnižoj razini, stvara probleme. Razvijajte svijest, povećajte svijest pa će se problemi smanjiti. Oni postoje u ovakvom omjeru: ako postoji minimum svijesti, postoji maksimum problema. Maksimum problema rezultat je minimuma svijesti. Ako postoji maksimum svijesti, problemi će biti minimalni. Kod cjelovite svijesti problemi jednostavno nestaju. Upravo kao što se Sunce diže ujutro, i kapljice rose nestaju. Kad je svijest potpuna, nema problema jer kod takve svijesti, ni problemi ne mogu nastati. U najboljem slučaju, psihoanaliza može biti lijek, ali problemi će se i dalje javljati. Ona nije nikakva prevencija. Meditacija se spušta dublje, ona će vas tako promijeniti da se problemi neće moći ni javiti. Psihoanaliza se bavi problemima, dok se meditacija bavi direktno s vama. Ona se uopće ne brine za probleme. Zato najveći istočnjački psiholozi Buddha, Mahavira i Krišna ne govore o problemima pa zapadni psiholozi misle kako je psihologija novi problem. Upravo u prvoj polovini prošlog stoljeća Freud je znanstveno dokazao da podsvijest postoji. Buddha je o tom govorio prije dvadeset pet stoljeća. Ali on se nikad nije latio ni jednog problema jer, kao što je rekao, problemi su bezbrojni. Pokušate li riješiti svaki problem, nikad ih doista nećete moći riješiti. Riješite samog čovjeka, zaboravite problem. Latite se čovjeka i pomozite mu da se razvije. Kako se on bude razvijao i postajao sve svjesniji, problemi će sami od sebe otpadati, neće više biti potrebno brinuti se za njih. Na primjer, neka je osoba šizofrenik, rastrgana je i podijeljena ličnost. Psihoanaliza će se baviti tom rastrganošću -kako da je učini korisnom, kako da prilagodi tog čovjeka da može funkcionirati, da može mirno živjeti u društvu. Psihoanaliza će se baviti problemom šizofrenije. Kad bi takav čovjek došao k Buddhi, Buddha ne bi govorio o njegovoj šizofreniji, već bi mu rekao: “Meditiraj, kako bi tvoje unutarnje biće postalo cjelovito. Kad se to dogodi, rastrganosti će nestati, ona će se raspršiti po periferiji.”
Rastrganost postoji, ali ona nije uzrok, već je samo posljedica. Negdje duboko u čovjeku postoji dualnost, a ta je dualnost prsnula na periferiji. Vi i dalje betonirate tu napuklinu, ali unutarnja rastrganost ostaje. Tada će se prasak pojaviti negdje drugdje. Vi opet betonirate napuklinu i to se stalno ponavlja. Ako riješite jedan psihološki problem, odmah se javlja drugi. To je u redu dok se odnosi na profesionalce jer oni se hrane time. Ali to ne pomaže.
Zapad će se morati vinuti iznad psihoanalize i ako ne dođe do razvijene svijesti, do unutarnjeg rasta čovjeka, do ekspanzije svijesti, psihoanaliza neće mnogo koristiti. To se već događa i psihoanaliza je već zastarjela. Oštroumni mislitelji Zapada već razmišljaju o tome kako da prošire svijest, a ne kako da riješe problem – kako da čovjek postane budan i svjestan. To se već dogodilo, sjemenke su proklijale. Treba zapamtiti tu žestinu djelovanja. Ja se ne bavim vašim problemima. Ima ih bezbroj i posve je beskorisno početi ih rješavati – jer vi ste ih stvorili, a ostali ste nedirnuti. Ako ja riješim jedan problem, vi ćete stvoriti deset novih. Vi ne možete biti poraženi, jer njihov kreator ostaje iza njih. I dok ja rješavam probleme, samo gubim energiju. Ja ću odgurnuti u stranu vaše probleme, ja ću jednostavno prodrijeti u vas. Kreatora treba promijeniti. A kad se on promijeni, nestaje i problema s periferije. Sada nitko ne surađuje s njima, nitko ih ne pomaže stvarati, nitko ne uživa u njima. Možda će vam se to učiniti čudnim, ali zapamtite dobro da uživate u svojim problemima jer ste ih vi stvorili. Uživate u njima zbog mnogih razloga. Cijelo čovječanstvo je bolesno. Postoje osnovni razlozi za to, na koje se nikad ne osvrćemo. Kadgod dijete oboli, ono privuče našu pozornost. No kad je zdravo, nikog ne privlači. Kad je dijete bolesno, roditelji pokazuju posebnu ljubav prema njemu, ili se barem pretvaraju da ga vole. No kad je s njim sve u redu, nitko se za njega ne brine. Nitko ne misli da ga treba srdačno poljubiti ili zagrliti. Dijete nauči taj trik. A ljubav je osnovna potreba, pozornost je glavna hrana. Djetetu je čak i potrebnija ta pozornost nego mlijeko. Bez pozornosti, nešto će u njemu umrijeti.
Pozornost je energija. Kad vas netko ljubazno gleda, on vas svojim pogledom hrani, to je vrlo suptilna hrana. Zato svako dijete treba vašu pozornost, a vi mu to dajete samo kad je bolesno, kad postoje neki problemi. I zato, ako je djetetu potrebna neka ljubaznost, ono će stvarati probleme, kreirat će ih. Ljubav je osnovna potreba. Vaše tijelo raste zbog hrane, ali duša se razvija ljubavlju. Ali vi možete dobiti ljubav samo ako ste bolesni, ako vas muči neki problem. Inače vam nitko ne šalje ljubav. Dijete nauči vaše metode pa počne praviti probleme. Uvijek kad je bolesno ili ima neki problem, svi su ljubazni prema njemu. Jeste li ikad primijetili ovo: vaša se djeca mirno i tiho igraju kod kuće. I tada, odjednom, ako dođe neki gost, ona postanu odjednom problematična. To je zato jer se vi sada bavite s gostom pa djeca čeznu za vašom ljubaznošću. Njima je potrebna vaša pozornost, pozornost gosta, oni trebaju pozornost svih. Inače će nešto učiniti, izazvat će neku nevolju. To čine najprije nesvjesno, ali tada to ubrzo postaje obrazac. I kad odrastu, oni se i dalje tako ponašaju. Istina je da kod žena devedeset devet posto njihovih mentalnih problema i bolesti nastaje zbog pomanjkanja ljubavi. Kad volite neku ženu, ona nema nikakvih problema. Kad se javi neki ljubavni problem, nastaju i mnogi drugi problemi. Vi čeznete za ljubaznošću. A psihoanaliza iskorištava tu potrebu za ljubaznošću jer psihoanalitičar je profesionalni davatelj te ljubaznosti. Vi odlazite k njemu, on je tu stručnjak. On vas jedan sat promatra s mnogo ljubavi. Štogod kažete, pa bila to i neka glupost, on vas sluša kao da propovijedate Vede. On vas nagovara da pričate sve više, bez obzira je li to važno ili ne, samo da rasteretite svoj um. I vi se osjećate tako dobro. Znate da se devedeset devet posto pacijenata zaljubi u svoga psihoanalitičara. I velik je problem kako zaštititi taj odnos klijent- stručnjak jer prije ili kasnije taj se odnos pretvara u ljubavni odnos. Zašto? Zašto se pacijentica zaljubi u psihoanalitičara? Ili obratno: zašto se pacijent zaljubi u ženu koja je njegova psihoanalitičarka? To je zato što im se prvi puta ukazuje tako mnogo ljubaznosti. Ispunjena je potreba za ljubavi.
Ako se ne promijeni vaše temeljno biće, ništa neće biti s rješavanjem problema. Vi imate beskrajni potencijal da stvorite nove probleme. Meditacija je nastojanje da najprije postanete neovisni. A zatim da izmijenite sebe i kvalitetu svoje svijesti. S novom kvalitetom svijesti problemi više ne postoje. Oni jednostavno nestanu. Na primjer – kad ste bili malo dijete, imali ste drukčiju vrstu problema. Kad ste postali stariji, ti su problemi jednostavno nestali. Ne možete se čak ni sjetiti svih problema iz svoga djetinjstva. Jer vi ste narasli i ti su problemi nestali. Kad ste bili malo stariji, imali ste drukčiju vrstu problema. Kad ostarite, i ti će problemi nestati. Ne zato jer ste ih riješili – nitko ne može riješiti probleme, čovjek ih može samo prerasti. Kad ostarite, smijat ćete se vlastitim problemima koje ste nekad imali, koji su zahtijevali tako hitno rješenje, bili su tako razorni da ste mnogo puta razmišljali kako ćete se ubiti zbog njih. A sada, kad ste ostarjeli, jednostavno se smijete: kamo su nestali svi ti problemi? Jeste li ih riješili? Ne, vi ste ih jednostavno prerasli. Ti su problemi pripadali jednom razdoblju vašeg razvitka. Slično se događa kad dublje uronite u svijest. Tada će problemi početi nestajati. Doći će jedan trenutak kad će vaša svijest biti tako razvijena da se problemi neće uopće više ni javljati. Meditacija nije analiza. Meditacija je rast. Ona se ne bavi problemima, nju zanima ljudsko biće.

Osho