Ekonomija se mjeri ciframa, ali se njima ne mjeri sreća ljudi.

​Život – to je bol, da. Drvo takođe sve boli. Ali uprkos svega život – to je više željenje. Život to je deficit. Obilje to je smrt. Kada vidite zamro pogled i odsustvo bilo koje želje, gotovo je, život je završen.

​Treba podsticati svoje želje dok god ih imaš, i svega će biti. I stvaralaštva, i svega ostalog. Gladovanje podržava život. Sitost je bliže smrti.

Deficit rađa divan osjećaj zadovoljstva. Kada sam gladan, ili držim dijetu, javlja mi se potpuno drugačiji odnos prema hrani i komadu hleba.

​Deficit je veoma važan u svemu. U slobodi, deficit je potreban, čak neophodan.

Čim čovjek ima svu slobodu ovoga svijeta, postaje životinja.

Ne treba ne misliti o smrti, štaviše, sa starošću njeno je prisustvo neophodno. Što dalje živiš, tim ti je interesantnije razumijevanje toga, da si konačan. Konačna je tvoja ispoljena i neispoljena suština. Mi ne znamo koliko umiremo. Mislim da tamo, iza crte, postoji nešto što ostaje zauvijek. Rekao bih ovako, hedonizam nestaje kada shvatiš da postoji život, sa njegovim nasušnim hljebom i pticama koje pjevaju, ali bez tebe. Naravno, to plaši. Ali dok tjeraš to od sebe, ti si živ.

U principu, za muškaca je neprirodna želja da se dopada. To je čisto žensko načelo.

Želja da se dopada nije samo prisutna kod glumaca, već i svih kreativnih ljudi. Pisaca, na primjer. Sve je vrlo individualno. Mislim da je Bunin volio da se dopada, a Anton Pavlovič Čehov to nije mogao trpjeti. 

Zavidim ljudima koji mogu da natjeraju druge da plaču, bez sopstvenih suza. Za mene, u tom smislu, fenomenalan je Konstantin Simonov. Na Internetu, postoji video, gdje Simonov govori svoje stihove “Čekaj me” – to je remek djelo muškog talenta.

Umjetnik ne može biti nekulturan, danas je to ozbiljan problem. Svi ozbiljni umjetnici dobro su znali svjetsku kulturu. Poznavali su tradiciju, a tradicija – to je ljudska mudrost. A inovatorstvo to je već rušenje tradicije. Prije nego što se ruši, treba znati. 

​Blokbaster – to je ono što je interesantno gledati. Vrlo zanimljivo za gledanje. Ali kada se film završi, brzo se zaboravlja. A kada je film – umjetničko djelo, tada posle filma se ne želi da razgovara, želi se ćutati.

​Znate li šta je najskuplje za režisera? Ćutanje gledaoca nakon filma. To je pokazatelj dodira sa onim što se riječima ne može izraziti.