Kad smatramo da nas netko napada, obično zauzimamo obrambeni stav, te nalazimo način, izravan ili neizravan, da mu uzvratimo istom mjerom.
Napad uvijek izvire iz straha i krivnje. Nitko ne napada ako se ne osjeća ugroženim i, ako ne vjeruje da napadom može pokazati vlastitu snagu, a na račun tuđe ranjivosti.
Napad je, zapravo, obrana, pa zajedno sa svim obranama smišljenim da ne bismo postali svjesni krivnje i straha, u stvari ukazuje na problem.
Većina nas čvrsto vjeruje da napadom zaista možemo dobiti nešto što želimo.
Pritom kao da zaboravljamo da nam napad i obrana ne donose unutarnji mir.
Da bismo umjesto konflikta doživjeli mir, moramo promijeniti svoj način gledanja.
Umjesto da smatramo kako nas drugi napadaju, možemo na njih gledati kao na uplašene osobe.
Uvijek izražavamo ili Ljubav ili strah.
Strah je u stvari poziv u pomoć, pa stoga, zapravo, molba za Ljubavlju.
Činjenica je, dakle da, želimo li doživjeti mir, moramo spoznati kako prilikom odlučivanja možemo izabrati što ćemo vidjeti.
Mnogi naši pokušaji da popravimo druge, čak i kad vjerujemo kako smo im ponudili konstruktivnu kritiku, zapravo su pokušaji napada. Želimo pokazati kako oni nisu u pravu, dok mi to jesmo.
Moglo bi biti korisno preispitati svoje porive. Podučavamo li Ljubav ili demonstriramo napad?
Ako se drugi ne mijenjaju u skladu s našim očekivanjima, skloni smo ih smatrati krivima i tako pojačati vlastitu vjeru u krivnju.
Duševni mir nastupa kad druge ne želimo mijenjati, nego ih prihvaćamo onakvima kakvi jesu.
Istinsko prihvaćanje nikada ništa ne zahtijeva niti očekuje.
Izvor Svijesti 