Mesa Selimovic

Čovjek želi moć… Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo postojao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali Bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovog svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanice, očajanja?… Mi ga [Boga] ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjet će samo prst ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetit će potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema svemiru sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojat će i bez nas… Nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerojatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopće svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!