Uvijek sam smatrao da je prijatelј čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smolјav, nužno dosadan, mada drag, jer izanda, kao žena. A on je cjelac, uvijek svjež i uvijek drukčiji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao.
Ništa mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono što je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjećao nižim.
Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijatelјstvo. Prijatelјstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao lјubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi.
Poštujem lјude koji i u nesreći ostanu plemeniti.
Izvor Svijesti 